Covjeku bude žao kad vidi promrzlu pticu skutrenu u zavjetrini; stisnula zima, kovitla snijeg, pada noc, a ona ko samac usred svemira, naoružana samo perjem i strpljenjem ceka neko maglovito bolje sutra

piše: Nenad Velickovic

Biblijska cast da Noju donese dobru vijest nije pripala ni orlu, ni jastrebu, ni sokolu, nego golubu. Ali, Nojevi potomci ipak na svoje grbove ne stavljaju pitomog pismonošu nego divlje grabljivice. Oštro oko, kljun i kandže ujedinjuju ljude bolje od maslinove grancice i ljubavnog gugutanja.

Istini za volju, golubovi svojski rade u korist svoje štete – seru po svemu što stignu, toveci se kao kokoši, ali noseci puno manja jaja. Trgovi zaudaraju njihovim izmetom, balkoni i potkrovlja puni su ljepljivog paperja. Pa ipak covjeku bude žao kad vidi promrzlu pticu skutrenu u zavjetrini; stisnula zima, kovitla snijeg, pada noc, a ona ko samac usred svemira, naoružana samo perjem i strpljenjem ceka neko maglovito bolje sutra.

Sneveseli se covjek, ali ne pada mu na pamet da u tom golubu prepozna samog sebe. Ne pomišlja da i on tako, vec dvadeset godina, od prvih demokratskih izbora, ceka da prode nevrijeme pa da opet izvuce glavu iz zgrcenih ramena. Ne dovija se u svojoj golubijoj pameti da je demokratija puno više od izlazaka na izbore kao na trg posut sjemenjem, i da i on, kao i golubiji narod, sve manje leti a sve više sere.

Džaba ONLY EU i NON EU

Umjesto obrazovnog programa gleda Farmu a umjesto dramskog Bingo. Glavna lektira su mu oglasne table u kladionicama. Samoupravljanje je zamijenio daljinskim za TV. Kalorije ne troši na radnim akcijama nego u fitnes-centrima; ideal mu je vrat deblji od glave i sise uspravnije od leda. Cilj mu je postati milijunaš, a ne covjek. Što propusti u školi, nadoknadi u crkvi. Aska mu je slada na ražnju nego u špicama. Estetiku vezuje za hirurgiju a ne za filozofiju. Radije ce šutiti u upravnim odborima nego vikati u sindikatima. Djecu tretira kao nekretnine. Poštuje mito, osuduje korupciju. Odbija fašizam, prezire mješance. Socijalizma se stidi, srednjim vijekom ponosi.

I ceka da mu božije cudo izmet pretvori u srebro, pa da napuni džepove i krene mapom puta bez vize u Evropu. Ali i tamo, gle cuda, pao snijeg! Stoje vozovi, ne lete avioni, ne voze autobusi. Dvadeset godina ceka da mu ukinu vizu, a ispada da nisu ništa bolji od njega. I njih snijeg zamete, kao Kociceve i Sijariceve junake. Lažni bogovi, bespomocni klošare na Hitrouu, Šipolu, Orliju… Džaba im pasoši s lavovima i orlovima, džaba zlatne i platinaste kreditne kartice. Džaba ONLY EU i NON EU, kad su izlazi zatvoreni. Cini se da i privilegije zasnovane na blagodetima nacionalizma imaju svoje limite. Ovako, povaljani kao u vukovarskim, mostarskim, dubrovackim ili sarajevskim skloništima, ne cine se više tako superiorni.

Naprotiv, izgledaju isto kao bivši Jugovici zameteni u ciri izmedu inflacije i stabilizacije. Prilagodljivi svakoj podlozi, strpljivo leže po zavjetrinama terminala, gutaju tablete i bijes, i cekaju da ih neka viša pamet vrati u normalan život. Istina, tamo im skracuju penzije a produžavaju radno vrijeme, ohrabruju turizam a protjeruju strance, poskupljuju školarine a pojeftinjuju živote, oduzimaju privatnost a poklanjaju privjeske…

Ali, ipak podijele trinaestu platu i dopuste radost Božica.

Zašto je trebalo zasrati crveni pasoš, da bi se putovalo s biometrijskim? Hoce li sutra biti jeftinije izdržavati Brisel nego što je to juce bilo Beograd? Zašto je planska privreda loša kad njome upravljaju komunisti, a dobra kad je predvode bankari? Je li najviše što ta dugo sanjana demokratija može ponuditi stezanje kaiša i strah od terorizma? Zar je vrijedilo izgubiti dvadeset godina da bi se iz golubarnika izašlo u kokošarnik?